WELCOM TO THE OTHER SIDE OF HEAVEN
Samoubojstvo (iz lat. sui caedere — ubiti se) — čin svjesnog i namjernog oduzimanja života samome sebi.
U Hrvatskoj se posljednjih desetak godina, svake godine ubije prosječno 1000 ljudi, a na svako izvršeno samoubojstvo dolazi nekoliko pokušaja, a na svakog tko pokuša samoubojstvo dolaze još tri osobe koje o samoubojstvu razmišljaju ili ga planiraju. Hrvatska je na 13. mjestu po broju samoubojstava muškaraca i s prosječnom stopom 34,6, (na prvom je Litva, zatim Rusija, Letonija, Estonija, Bjelorusija...), a što se tiče žena je na 10. mjestu u svijetu i s prosječnom stopom 11,7 (na prvom je Šri Lanka, zatim Mađarska, Estonija, Letonija, Litva ...). Žene pokušavaju suicid tri puta češće od muškaraca, a muškarci izvršavaju suicid četiri puta češće od žena. Najnižu stopu samoubojstva (na 100 000) u svijetu imaju Grčka (6), Italija (10), Malta (7).
Najviše se samoubojstava učini na proljeće, a najkritičniji su travanj, svibanj i lipanj.
U svijetu se svakih 40 sekunda dogodi samoubojstvo, godišnje u prosjeku milijun ljudi i to najčešće muškarci u šezdesetim godinama iako je zabilježen i porast samoubojstava među mlađim muškarcima u dobi od 15 do 29 godina.
NERUDA
Ove noći
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.
U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.
Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.
Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.
Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.
UTJEHA KOSE
UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva
